Anton
Poklon koji je čekao 18 godina da se pokloni
Kada sam imala 19 godina, upisala sam se na radionicu izrade filma u Pulskoj filmskoj tvornici. Na prvom susretu počelo se razmišljati o tome kakav film će svatko od nas napraviti. Meni se nekoliko dana prije rodio nećak, prvi unuk u obitelji.
Oduvijek sam bila fascinirana prošlošću i budućnošću i gdje smo mi u svemu tome. Sjećam se vrlo jasno kada sam s prijateljicom bila jedno kasno predvečerje u pulskoj Areni gledajući u zvijezde, u doba kada smo preko zidića preskakivali da bi se družili u Areni. I ona je rekla da kada gledamo u zvijezde zapravo gledamo u prošlost, radi toga što svjetlost dugo putuje do nas. Ta misao otvorila je nešto u mom umu i od onda sam fascinirana puštanjem stvari za budućnost, predviđanjem mogućih scenarija i dokumentarizmom.
Tako samo došla na ideju da moj prvi film bude upravo to – vremenska kapsula za Antona koji se tek rodio. Jer znala sam da je vrijeme ranjivo i prolazno, da sjećanja blijede i gradovi se mijenjaju. Ono čime ja mogu pridonjeti u budućnosti je da zabilježim sadašnji trenutak. Tako je i bilo i nastao je video naziva Za Tonića koji se mogao zvati Levante, koji se javno prikazao samo jednom, te sam tada smatrala da nije baš neki. Ali pažljivo sam ga čuvala 18 godina, pazila da obitelj zaboravi na njega.
Za Antonov 18 rođendan pozvala sam cijelu obitelj u kino. Osjećaj je bio nevjerojatan. Dido i non akada su se vidjeli na platnu, tata njegov koji mu priča o motorima, a Anton sada stvarno vozi motor, mama koja je imala dugu kosu, vožnja ulicama koje su sada jednosmjerne, disko klub kojeg više nema, svima je bilo jako emotivno i drago. A mlađa Antonova sestra s pravom se ljutila da nje u filmu nema.